JOSIP VAŠAREVIĆ

Suprug, otac i djed.

To je sve što bi netko mogao poželjeti od jednog ovakvog čovjeka.

Čovjek kojem je obitelj bila na prvom mjestu i kome ništa nije bilo teško,ma koliko god bio umoran. Uvijek je bio spreman pomoći u bilo koje doba dana ili noći. Osmjeh i vedrina na njegovom licu davali su smisao svakom novom danu onome koga bi sreo slučajno ili planirano. Njegovo djetinjstvo nije bilo nimalo lako, odrastao je bez oca, tako da je već od malih nogu naučio kako da se snalazi i uzdržava obitelj. Nema tih riječi jer ne bi stale ni na sto stranica koje bi opisale njegovu osobnost i postojanje.

Bio je među nama s razlogom, uveseljavao nas je barem jednim vicem dnevno.  Vjerujemo da je na nebu ponestalo šala, pa ga je Bog uzeo k sebi da ih sve tamo uveseljava i razonodi.

 Sve što mogu reći je da smo mu  ja i moja sestra iznimno zahvalni što nas je odgojio ovakve kakvi jesmo: da nam ništa ne bude teško pa i onda kada je, kada te nešto boli  - to ne pokazivati i kad ti se nešto ne da - ipak smogneš malo snage i napraviš to jer znaš da će to ipak nekome puno značiti. Makar to bila najmanja stvar koju čovjek može napraviti, ali svaka stvar i usluga koju je naš tata napravio bila je veća i od cijele zemaljske kugle.

 Unuci su mu bili sve na svijetu. Živio je za svaki novi dan kako bi mogao biti s njima jer kad je bio s njima on se pomlađivao;  kako je to znao reći. Svom sinu cijeli život pričat ću o njegovom djedu koji ga je tako dugo čekao, radovao mu se kad se rodio, a najviše koliko je uživao igrati se s njim i voditi ga u šetnju.

Vjeruj nam, dragi naš tata nikada nećeš biti zaboravljen, zauvijek ćeš živjeti u našim srcima.

Mislio sam od Boga sam veći, da gospodar ja sam svojoj sreći, radio sam i što nisam smio, sve poroke života volio, E moj čale sad kada te nema meni fali, meni fali da mi neko kaže stani . Tvoja slika i sad mi se javi kada ne znam koji je put pravi, iskušenje kad mi dušu vreba o kako mi tvoja pomoć treba